"MIHOLJE LJETO" - STJEPO MARTINOVIĆ

Stjepo Martinović

MIHOLJE LJETO

S Ivanom Badovincem dijelio sam najoporiji zagrljaj srednjoškolskih godina, mučno zajedništvo nalik bratimstvu sijamskih blizanaca – u neprekidnoj potrazi za skalpelom kojim ćemo okončati tu strašnu simbiozu, pa makar obojica skončali na operacijskom stolu. Nepomirljivi, koliko god mogu biti temperamentom razorno oprečni južnjaci, a osuđeni na dvorište među vratima starosjedilačke kuće mojih roditelja i betonske potleušice njegovih, redovito bismo se zatekli na suprotnim stranama u nadmetanju za naklonost vršnjakinja, na nogometnom igralištu, među vaterpolskim vratnicama... za naguravanja u sipljiv autobus prema Gradu, koji je mene nosio u gimnaziju, a njega u pomorsku školu.

Bili bismo se jedan drugomu ipak skinuli s radara, ako ne prije: kad sam ja krenuo na studije, a on na brod – štoviše, možda bismo se u nekoj prigodi bili i malomišćansko-zemljački zagrlili, pri susretu u svijetu dalekom od prostora našeg odrastanja, gorčina, sjećanja... da nije bilo Maje, njegove mlađe sestre, prve djevojke koja bješe zaokupila sve moje osjećaje i one koja je u meni otkrila more emocionalnih usidrenja. Kad je spoznao da se među nama dogodilo nešto izvan njegova imaginarija, razvio je najraskošniji instrumentarij cinične arogancije, omalovažavanja, svakovrsne agresije... što sam ga na svojoj koži iskusio svih mojih ljeta, a i ona se itekako naplakala u nemoći, poniženju, boli.

Laknulo nam je kad je otplovio; onih nekoliko mjeseci između njegova i mog odlaska urezali smo se jedno drugom u dušu poput hijeroglifa u kojih nikad neće zgasnuti prkos spram pustinjskog vjetra, posustati otpor smjeni stûdi i pripeke, nasrtajima pljačkaša faraonskih grobnica. Dvije smo godine ispisivali pisma što se ili čuvaju do kraja života, ili spale u beskrajnoj tuzi i gnjevu, sastajali se za mojih boravaka kod kuće potajnije nego pripadnici izopćene sljedbe, stvarali čudesnu kristalnu rešetku pripadanja bez ostatka... a onda je i Maja pošla studirati – na ljubljanskoj Univerzi.

Sreli smo se tugaljivo-kišne prosinačke noći u Rijeci, dva moja i jedan njezin bračni brodolom kasnije, u istom trenu svjesni da nas nije slučaj priveo na Gat Karoline Riječke. Cijeli sljedeći dan Maja Badovinac provela je u mom stanu, u mojim prastarim trapericama za ribolov, opasana užetom s barke, u mojoj modroj košulji (prao sam je i pošto se ovratnik raspukao poput prezrela šipka, otkrivajući istrošen umetak među slojevima platna), s mojim termo čarapama na nogama; sama je odabrala te dronjke u ormaru punom robe, dok sam u hitnji obilazio tezge na riječkoj tržnici. O, kako je čarobna bila kad mi se počela motati po kući, onako topla, nježna, mazna... željna primanja i pružanja pažnje, predanosti, ljubavi! Možda me nitko u zreloj dobi nije obasuo takvom plimom toplih čuvstava, miline, žudnje za stapanjem... dostatne da pomislim kako bih želio da mi uza nju proteknu svi preostali dani.

Potrajali smo jedno drugom pet godina. Dolazila je iz Pule, svoga novog prebivališta, nalazili se po istarskim izletištima... jedino nije smogla snage da me uvede u krug poznatih njezinoj djeci – i moja su njoj ostala imena bez slike i zvuka. To razdoblje, drugačije od svakoga ranijeg u našim životima, i okončalo se ni nalik ijednomu drugom: u nekom trenu kanda smo se zamorili pjevanjem na jednoj noti, koliko god melodija zanosna bila. Davno sam jednomu pokojnom prijatelju rekao da snosim većinu krivice za neuspjeh bivše supruge da dozori u ženu razumnu i odgovornu, etičnu... a neprežaljenom Vlastimiru sada bih glatko priznao da sam devedeset i devet posto kriv što više nije uza me Maja Badovinac, žena koja, nakon premnogih posrtanja, vjerojatno više nije koncentrat vrlina do kojih mi je stalo, ali koja me najbolje poznavala, imala najviše strpljenja sa mnom, savršeno umjela s mojim mušicama... genetskim i vinskim.

Jedina uz koju mi se nije bilo odbojno probuditi, s kojom sam – činilo mi se – mogao proživjeti dok nas smrt ne rastavi. A nekako smo dogorjeli jedno u drugom, ne bih rekao iscrpili se, nego odživjeli doba u kojem je moglo biti nekog iznenađenja. Zašli u kolotečinu, ljudi s rijeka rekli bi mrtvaju: rukavac u kojem eutrofni procesi troše više kisika, nego što ga lokvanji stvaraju.

Maja Badovinac nije iscurila iz moga života, a ni ja iz njezinog: jedno smo drugom ishlapili, ostavljajući jedva zamjetnu mrlju, kao kap vode što izdahne na kristalu čaše. Danima, kad se slutio kraj, dumao sam što li nas je dotuklo... jer u svih pet godina, od vjetrovite riječke subote do listopadskog predvečerja u predvorju hotela Histria, nije među nama bilo ni ozbiljnijeg nesporazuma, a nekmoli spora. Nitko od nas nije morao – da bi ugodio drugoj strani – odustati od ičega svoga; premda mladalačka ljubav bješe odavno izgažena odživljenim traumama, opet su nam se podudarala mišljenja, bliski bili ukusi u svemu značajnijem. Uzbuđivao me njezin miris i okus, ona je voljela moj... dovršavala mi rečenice, ja njene. Nije bio promašen nijedan od sitnih darova kojima smo, svih pet godina, jedno drugo razgaljivali o rođendanima, obljetnicama, izmišljenim ili stvarnim blagdanima.

„Dokrajčila nas bonaca,“ kazala je ironično, promatrajući krupne kapi kako klize niz debela stakla pročelja. „Manjak uzbuđenja, danonoćna plovidba trajektom tamo-amo, umjesto miljama u jednom smjeru... a nema više ni moga blesavog brata da nam provocira osjećaj zabranjena voća.“

„Monotonija? Pa, nismo se baš iscrpljivali u smišljanju razvedrila za prosti čas, ma ni umirali od dosade,“ blago sam se pobunio. „Mislim da nije manjkalo uzbuđénjā... ne bih rekao vatrometnih, ali se naše svijeće nisu gasile lišene ulja, niti nas ostavljale u studeni.“

„Naravno da nisu. Samo, prekasno smo se dogodili jedno drugom... nakon što se u našim životima poodvijalo sve uzbudljivo, prijelomno, određujuće. Ono što izaziva snažne osjećajne reakcije, bilo koga predznaka. Lipi moj barba, sve su naše senzacije u tih pet godina reprizne, a jedina premijerna odavno pokopana pod pepelom zaborava,“ rekla je tiho, spuštajući mi ruku na rame indiferentno kao da me tješi, ne mareći hoće li uspjeti.   

„Pa sad... zar nam se i u repesažu nije zbilo poprilično jedinstvenoga? Od začudnih okolnosti ponovnog susreta do onog popodneva u Rovinju, krstarenja južnim Jadranom... toliko lijepih trenutaka za naših večerā i putovanja.“

„Jest, ali nedovoljno za svevremensku priču. Ništa nalik onom o čemu obitelji razgovaraju kad prepričavaju zajedničke zgode... sjećaju se the way it used to be,“ odgovorila je saževši razočaranje u stih davnoga Engelbertova hita. „Nema nam druge, nego prihvatiti da se sva drama u odnosima dvoje preizgrađenih, izranjavljenih ljudi, odavno lišenih umijeća prilagodbe onkraj prešutno povučene crte, razvodnila... uvodviljila. Čovječe, nijednom se nismo posvađali! Kao da smo živjeli emocionalnu morešku... simulaciju boja u kojoj plesači ukrštaju mačeve, izbijaju iskre, da zadive sebe i zgranute promatrače, a ne da bi otpustili energije sraza... Sva nam se godišnja doba, lipi moj barba, stopila u jedno dugo i sumorno Miholje ljeto.“

STJEPO MARTINOVIĆ

Dugogodišnji novinar, Stjepo Martinović rođen je 10. travnja 1945. u Dubi, Konavle. U drugoj godini života seli s roditeljima u Cavtat, gdje upija znanja o moru i kulturnu tradiciju Sredozemlja. Nakon gimnazije u Dubrovniku, završava studij filologije u Beogradu, a 1974. u Zagrebu upisuje studij političkih znanosti i novinarstva. Prva zbirka pripovjedaka „Oči svete Lucije“ nagrađena je priznanjem „Slavić“, kao najbolja debitantska proza 2009. godine. Dosad je objavio još tri zbirke pripovjedaka, pet romana i jednu politološku studiju. Dobitnik je nagrade „Fran Galović“ za kratku priču 2012. godine, te nagrade Broda priča 2013., a bavi se i prevođenjem s engleskog, njemačkog, talijanskog i francuskog jezika.