"ZLOPAMTILO" - STJEPO MARTINOVIĆ

Stjepo Martinović

 ZLOPAMTILO

Između urednika Domagoja Franjića i mene nikad se nije dogodio početak jednoga divnog prijateljstva. Posve različiti, a ni najmanje obojeni suprotnostima što traže jedna drugu kao maslinovo ulje kaplju kvasine, u najboljim smo se danima samo šutke podnosili. Svih ostalih, njegovo mi se ime (iz duboke averzije) redovito prometalo u Domagnoj Sranjić... a što li je on o meni mislio, mogao je izmaštati i netko s IQ-om u razlomku.

Naime, redovito mi je davao najzahtjevnije, po psihu najrazornije reporterske zadatke. Slučajeve obiteljskog nasilja, socijalne drame, zaguljena suđenja... a najčešće ono što smo u redakcijskom žargonu zvali drek s marcipanom: naoko benigne, a čim se zagrebe – odvratne, etički krajnje dvojbene teme. Skandale u kojima su se miješali zločin i beščašće, spominjala imena koja je uputnije prešutjeti.

Mavro Ištvančić, jedini mi prijatelj u zmijskom leglu, smirivao me naivnom tezom da me Gnojni baca hijenama u ralje, jer će – prebiju li me kao pašče, ili zaglavim u zatvoru – to biti samo na moju štetu. Ergo, nemam zaštitnog faktora u (ob)liku obitelji, ikoga ovisnog o meni, pa sam besprijekoran maneken za žrtvenog jarca.

„A da poblesavim, pa se oženim, dijete mi se rodi... ostavio bi me na miru, jel'?“  na tu bih mu nebulozu uzvraćao s gorkom strašću, kao da ga šamaram pljesnivom lepinjom.

„Velim ti ja, pajdo, ti si mu savršen naš čovjek u njihovu glibu: mlad, prodoran, brz... obdaren vrlinom da zajebeš samoga sebe. Još nisi navukao tužbu kući!“

„Nisam. Dosad!“ izletjelo mi, kao da ću već u sljedećoj (ne)prilici spasiti kožu uvaljujući firmu u katran i perje; ma, da sam i umio – odvjetničko smeće, glodurov kartaški kompanjon, sredio bi me bez imalo grižnje savjesti. Stoga sam, dresiran da se dobru od Franjića mogu nadati koliko i sedmici na lotu, s krajnjom sumnjičavošću dočekao njegov novi zahtjev:

„Eto, spaja se blagdan s vikendom, tiskamo trobroj... ležeran i bogat štivom za preživanje pod borom i maslinom,“ otpočeo je neuobičajeno slikovit uvod (inače bi nam dobacio izreske iz provincijskih novina, kao što policijskom psu daju omirisati košulju bjegunca iz Lepoglave). „A pade mi na um: bi li napisao sočnu ljetnu priču? Onako... refleksiju reporterskog zapisa nikad preraslog u članak, jer je manjkalo kritičnog momenta.“

„I sad mi ga netko anonimno doturio s tisuću eura... pa ne znam jel' radi ohrabrenja, ili da mi začepi gubec!“ dočeko sam ga na nabrušen nož.

„Ma neee, nego taj te zaplet godinama intrigirao, dok mu nisi smislio vjerojatan... ili, bolje, nevjerojatan, a zanimljiv kraj,“ Domagnoja se dalo zbuniti koliko i pitbulla kad namiriše krv.

„Može! Ali, pod pseudonimom. Nakon svega...“ htjedoh reći da jesam na zlu glasu, ali kao novinar, a ne pisac mjesečarske proze.

„Neee, nikako! Ta priča, luk i voda, može imat' vrijednosti samo s tvojim potpisom. Redakcijski si brend, čovječe. Zamisli koliko vrijedi insinuacija da uvijaš u literaturu ono što nisi smio još krvavo objaviti!“

Ispratio sam pogledom njegova grbava leđa u slalomu redakcijom, utonuo u razmišljanje što bi dokona čeljad popeglanih vijuga htjela čitati uz rashlađenu malvaziju. A onda – istim hodnikom, ali prema meni – vidjeh Nju kako zanosno korača, dok joj maestral leprša nehajno privezanim pareom od batika, otkrivajući preplanulu butinu s postera u kamionskim kabinama... a bradavice bujnih sisa napele joj mokru majicu kao sajamski šator. Pomislih, okrene li leđa, vidjet ću ogrebotine što ih je zaradila povaljena na uzmorsku stijenu srpanjske noći bez burina.

Laura B! Perfidna mučiteljica, emocionalna kataklizma. Beštija od onih koje danju pred zrcalom obnavljaju taštinu i narcizam, a svake im noći dozrijeva arsenal instrumenata zavođenja... da bi se onda bacile u naručje pljesnivu, ali konvertibilnu polovnjaku. Zalijepile se za gnjidu-sponzora, p(r)odale za šaku hedonističke bižuterije, potonule u glib u kojem će se potrošiti kao i nesmiljene im suparnice.

Gledao sam je netremice, uzbudljivo ženstvenu, prelijepu u auri antičke boginje koja je sišlu u vrevu ljetnog Dubrovnika... i poteče mi pripovijest natopljena sjetom onoga koga je anđeo sa sezonskog buvljaka prvo obgrlio krilima, a onda odbacio zbog manjkavih statusnih kvalifikacija, problematične perspektive. Nisam mogao zatomiti niti jednu nijansu jeda što je pokuljao iz studenih bunara sjećanja, nižući u transu redak za retkom, sve do Sranjićevih sedam tisuća znakova! Dovraga, zar mi se nije brutalno narugala, premda sam znao da me trebala upravo takvoga: naivnog adoranta. Žudjela za divljenjem onoga koji si ju nije mogao priuštiti, a znajući da od kupaca njene mladosti neće doživjeti poštovanja ni obožavanja, nekmoli strasti!

Laura B. odigrala je na pet kartica cijeli srpanjski film, slijed kadrova u high-key spleenu projiciranih na paučinaste lancune, što ih maestral ponese nad modro valovlje. Ali, s nesvjesne razine prodrlo mi je osvetoljubivo sažaljenje, anticipacija scene likovanja, kojem ću se nemilosrdno odati kada je opet sretnem... sažvakanu, pa ispljunutu. Odbačenu kao zapišan madrac dovršen grinjama. Svačega je tu bilo, ambalažiranog u romantičan celofan slučajnog susreta Nje i Njega nakon mnogo godina – ma, u zao čas: Njemu ponos, a Njoj ojađenost neumitnim poniženjem, priječe povratak u minutu, što je prethodila ciničnom smješku rastanka.

Na kraju, počistio sam greške i upisao naslov: Anđeo sa sezonskog placa, pritisnuo enter i oteturao niza stube, ne javljajući se Domagoju Franjiću. U subotu, doslovce sam pobjesnio: moja priča bila je objavljena pod idiotskim naslovom Leptirica oprljenih krila. Dobro, nije ni moj bio genijalan, ali... da leptirica?! Ofucano, isfurano, banalno do boli! Kakva jebena oprljena krila? Ali, poučen jalovošću ranijih pokušaja da zaštitim članke od nakaradne opreme, odlučio sam ne reći ni riječi. Nisam, naravno, očekivao ni da će on meni bilo kakvu; isprike, pohvale... takvo nešto nikada nije sišlo s njegovih usana oksidiranih plješivičkim delancem.

Ali sada jest! Kad mi je, sljedećeg petka, prišao jednako naheren i koračajući novinarskom sobom kao nečim između seoske poljane prošarane balegom i minskoga polja, bacio mi je na stol dvadesetak omotnica, nekoliko razglednica...

„Evo štofa, meštre! Za cijelo ljeto,“ reče otrovno mi se podrugujući, a čuvajući objašnjenje za trenutak pošto pročitam barem neku od poruka.

„Pa, koji je ovo...?!“

„Pišu ti anđeleki iz diskonta. Leptirice oprljenih krila, koje su se prepoznale u priči. A, jesi ih opatrnuo! A sad jednu po jednu, pa do prvih kiša.“

Domagnoj Franjić odglavinjao je između stolova, ostavljajući me zblenuta nad literaturom za razvedrilo in prosti čas, kako smo u sprdnji zvali „materijale“, koje nam je dijelio kao sirovinu za možebitne napise. Neki mi je đavolčić šapnuo da proberem nasumce jednu omotnicu (kao kupon u nagradnoj igri), te sam tako izvukao žućkastu, s adresom ispisanom lijepim ženskim rukopisom, nalivperom tanka traga.

Na listu jednakog papira stajalo je: ZLO-PAM-TI-LO! Zauvijek tvoja, Laura B.       

Stjepo Martinović, Dubrovnik