"TREĆI TANJUR" - STJEPO MARTINOVIĆ

Stjepo Martinović

  

TREĆI TANJUR

Običavam listati novine otraga, ali ne i pogledati osmrtnice... ne samo stoga što mi onaj o čijem odlasku mogu saznati takvom obaviješću, kao dotepencu, teško može biti pripadnik rodbinske, ili generacijski bliske galaksije. Zato sam kao poticaj iz onostranosti razumio poriv da toga petka, uz espresso u kvartovskom kafiću – polazeći od golemih sisa na „antifasadi“ lista prema televizijskom programu, vremenskoj prognozi... – zastanem i na partama... i protrnem nad objavom: Marta Magdalenić, nakon duge i teške bolesti... u 47. godini... ožalošćena kći Sanja.

I nitko više!

       Spustio sam novine na ploču od umjetnog mramora, još se jednom zagledao u fotografiju pokojnice snimljenu dovoljno dugo nakon trenutka u kojem sam je zadnji put vidio da bez te šture opreme ne bih prepoznao dotjeranu ženu na snimku iz osobnog dokumenta... a onda mi se počeo odmotavati film prekinut „zapaljenjem vrpce“ 29. veljače one godine što smo je zajedno dočekali kod mojih prijatelja Jarmile i Vitka.

Pozvao sam je u posljednjem trenu, ne vjerujući da će se odazvati; nije li bilo blesavo pretpostaviti da šarmantna apsolventica medicine nema s kim i kamo u najluđu noć? Ostade mi u sjećanju da sam to učinio više u ljutnji zbog još jednog prenemaganja cure s kojom sam kao-hodao te jeseni, nego radi obrane časti mladića koji si ne može pribaviti djevojku ni za novogodišnji tulum. Pristala je neočekivano ushićena, sišla – kad sam došao po nju – ozarena radošću, besprijekorno uređena, prelijepa... prešutjevši pitanje kako to da sam se sjetio upravo nje, dotada puke poznanice.

Marta Magdalenić... zanosna cesarica one noći u Domjanićevoj 27, cura koju nitko nije očekivao, nitko ni poznavao u povelikom društvu, nitko od bliskih mi smatrao ičim osim jednokratnom zamjenom za Veroniku, čije su mušice, kao i naša razilaženja i pomirenja, odavno bili dio usmene predaje – s opako posprdnim predzvukom. Marta Magdalenić... umrla pod djevojačkim prezimenom, ostavljajući samo kćer Sanju. Ispraćaj, na krematoriju, 16. travnja u 11.30.

Ako vas ne očekuju uz odar umrloga ili pokojne, bolje je uraniti minutu-dvije, nego zakasniti, pa se izvrgnuti upitnim pogledima: a tko li (mu/joj) ovaj bješe?! – ušao sam stoga u dvoranu za oproštaj u 11.25, a ipak zadnji od petnaestak okupljenih. Obavijeni oblakom studene šutnje, bjehu ondje dvije-tri starice u crnini – daleke rođakinje, pomislio sam – nekoliko muškaraca i žénā srednje dobi, jedan starac „posuđen iz doma“... ujak, stric?... i Sanja: povisoka blijeda djevojka duge riđe kose, u ogrtaču boje pijeska, s tamnozelenim svilenim šalom, odsutna duhom, očī kanda ugašenih u noćima majčine agonije. Stao sam iza onih „iz doma zdravlja“, nastojao ostati nezamijećen... nisam uspio: ošinuli su me pogledom u kojem su se miješali prijekor, zazor... pitanje „što ćeš ti tu?“ – znan im iz novina i s ekrana, a nikomu rod ni pomoz' bog.

Rutinski obred, bez truna emocije, posmrtne riječi ili geste sućuti, potrajao je prekratko da bih stigao promisliti o bilo čemu: dvorana se ispraznila u trenu, kao da se ta šačica ljudi razbježala užasnuta prisutnošću smrti. Krenuo sam prema izlazu, a onda se pokojničina kći stvorila uza me, dohvatila se objema rukama moje desne nadlaktice – stao sam, spontano je obujmio ljevicom oko pojasa... onesvijestit će se, sinulo mi je, našto se privila uz moje rame, šapnula:

„Sad samo tebe imam... tata.“

Pogledao sam je okom naprasno smrznute kamere, nikakva mi riječ nije mogla preko usana, položio lijevu šaku preko njenih prstā grčevito stisnutih ponad moga desnog lakta – kao da se drži nečega s potonula broda – poveo je, oprezno korak-po-korak, put automobila na drugoj strani ceste. Otvorio sam vrata, spustio je na sjedalo, obišao auto... ne bi pomoglo ni da sam minutama, a ne sekundama, odgađao pitanje koje mi je bubnjalo u mislima: Zašto tek sada doznajem da je Sanja Magdalenić moja kći?

„Zašto tek sada doznaješ da sam tvoja kći?... Mama je tako htjela: da ti ne kažem prije nego nje ne bude, pa i to samo ako dođeš gore. Sama nikada nije smogla snage, nije željela doživjeti taj trenutak... sresti se s tobom – toliko te je voljela, onoga nekadašnjeg. I nije umrla s mojim, nego s tvojim imenom na usnama,“ izustila je pred semaforom na Gupčevoj zvijezdi.

Umalo sam upitao znade li što je kumovalo takvoj Martinoj odluci, pa odšutio; da i jest više važno, odgovor je odnijela sobom... u nepovrat.

„Možda nije baš trenutak... ali, hoćeš li da objedujemo skupa?“ oprezno sam upitao.

„Da objedujemo? Hm, karmine za dvoje... a, zapravo, jedine dodirnute njenim nestankom. Može: za sve blagdanske ručkove, o kojima je Marta u mislima postavljala treći tanjur za imaginarnoga tebe, ne očekujući da ćeš doći ni onda kad je ta njena opsesija... znala sam za nju, otkrila ju mi je šutnjom o tebi... bila onkraj razumskoga. Hajd'mo u Okrugljak, na obred obiteljskog zajedništva... s mamom za stolom.“

Čega li ne bješe u Sanjinom glasu: neutažene žudnje, okašnjele radosti, žâla za nedjeljama zaludnih čekanja. I sumorne poruge nad svim tim osjećajima.

„Ali, i dalje ne razumijem...“ izustio sam poluglasno, zagledan u retrovizor, dok sam se prestrojavao za desno skretanje.

„Nema se tu što razumjeti. Ti nisi naslutio što je nepremostivo iskrslo toga 29. veljače, ona je znala zašto ti nije otkrila, ni otada se javila. Godinama je i meni tajila, nije htjela reći zašto se skrivala u mnoštvu kad bi te spazila na ulici, bježala u tramvaje u suprotnom smjeru, u dućane u koje nećeš ući... sa ženom, prvom ni drugom, s kojima te itekako viđala. I sve ti je o djeci znala, doznavala za tvoje uspone i padove... nadasve za onaj strašan posrtaj, kad je malo nedostajalo da te potraži, jer je osjetila da si užasno sâm. Bože, kako je plakala... danima i noćima ponavljala da supruga nije na tvojoj strani... da se raspadaš lišen oslonca u bilo komu, bilo čemu. Jedva sam je spriječila, uvjerila da nije dobar čas, da bi se osjetio povrijeđen... ne bi njen izron iz odbačene prošlosti doživio kao potporu, nego mislio da te sažalijeva. Zapravo, vjerujem da nije iskreno prihvatila da taj njezin čin, nakon toliko godina ogluhe, ne bi mogao drugačije objasniti... nego je znala da si zadnji koji se miri s bilo čijom sućuti, makar i najopreznije izraženom. Ja sam predzadnja od toga zaguljenog soja,“ ispričala je stojeći uza stol u gostionici, kao da će joj, sjedne li, sjećanja presušiti poput ljetnog potoka. 

„Sanja, zaboga... što bi bilo da nisam vidio partu?“

„Ništa. Ja te, zatočena materinim tabuom, ne bih potražila. Iako sam znala da samuješ, da su mi polubraća odrasla... i manje-više ti okrenula leđa. Okrutno, jest... ali, da te Marta nije dozvala, jesam li smjela pomisliti da ja smijem?“ izrekla je ključno pitanje sjedajući mi prekoputa; čelo stola prešutno smo namijenili Marti.

„Pa...“ nisam znao što bih kazao – vjerojatno upravo ono što je Sanja naslutila.

„Reci što god hoćeš, samo ne: ipak sam ti kći, otac si mi... iz toga proistječu nekakvi naši odnosi. Zašto bi? Činjenicom da si nakon tog dočeka Nove godine... ne sumnjam, uzbuđen jednako Martinom senzualnošću i napaljenošću muškoga dijela društva na nju te noći, učinio najnormalniju stvar na svijetu, ali blaženo lišen ljubavi, iskrene strasti: poševio je u liftu, s nogu, kao zadnju fufu. Njezine riječi, o momu osamnaestom rođendanu, kada sam konačno saznala da me nije začela po Duhu Svetomu.“

„Sanja, da ona nije htjela...“

„Ma, daj... nemoj mi ogaditi prvi susret s tobom! Pijana djevojka, uspaljena kupkom muških pogleda cijele noći, stiscima za plesa... pa da ne bi? A ti bi je, da se kolebala, bio otpustio bez riječi nagovora, jel' da?“

„Ali, zašto je onda inicirala naš razlaz... brutalno me odbacila, kad je shvatila da je zatrudnjela – a nije mi dala ni najmanjega znaka što se zbilo?“

„Eh, zašto! Spoznala te, intuitivno osjetila da nisi materijal za valjana roditelja, muža, partnera. I bila prokleto u pravu: na što su sličili tvoji brakovi?... Roba si s greškom, dragi oče! Posve mi je jasno zašto je odabrala samohranost, što je presudilo da mi nije potražila zamjenskog oca ni u jednom od muškaraca što ih je u mom djetinjstvu trošila kao papirne maramice. Sve što djevojčice nauče od brižnih očeva, ja sam napabirčila znanje po znanje, umijeće po umijeće – svako od drugoga Martinog ljubavnika. A posve mi te otkrila, opričala detaljno, tek s bolničke postelje, meni prepuštajući hoću li te priznat' ili ne. I ne bih, da nisi došao na oproštaj, koliko god sam patila za tobom svih mojih dvadeset i pet godina. Idealizirala te, nepoznatoga... sve od najranije dobi, pa dok mi se nisi materijalizirao imenom i prezimenom. Onda se čarolija raspršila u nemjerljivu času, kao dim gričkoga topa.“

„Eh, Sanja... još kako si moja, premda nisi uza me odrasla. Još kako jesi.“

Zašutjeli smo potom oboje: otac i kći u molitvi zahvalnici.

„Da sklonim?“ konobar je sletio u naš tjeskoban mûk kao nečujan noćni leptir, misleći da nema više smisla čekati izostalu, za koju bješe postavljen treći couvert.

„Ni govora. Marta je itekako s nama,“ šapnuo sam, presijecajući mu ruku u pola pokreta; moja se kći ironično-sjetno nasmiješila u njegove začuđene oči.                                                   

STJEPO MARTINOVIĆ

Dugogodišnji novinar, Stjepo Martinović rođen je 10. travnja 1945. u Dubi, Konavle. U drugoj godini života seli s roditeljima u Cavtat, gdje upija znanja o moru i kulturnu tradiciju Sredozemlja. Nakon gimnazije u Dubrovniku, završava studij filologije u Beogradu, a 1974. u Zagrebu upisuje studij političkih znanosti i novinarstva. Prva zbirka pripovjedaka „Oči svete Lucije“ nagrađena je priznanjem „Slavić“, kao najbolja debitantska proza 2009. godine. Dosad je objavio još tri zbirke pripovjedaka, pet romana i jednu politološku studiju. Dobitnik je nagrade „Fran Galović“ za kratku priču 2012. godine, te nagrade Broda priča 2013., a bavi se i prevođenjem s engleskog, njemačkog, talijanskog i francuskog jezika.