POEZIJA - VILDANA MUSLIĆ STANIŠIĆ

KAMO SREĆE DA SMO SVI PJESNICI 

Kamo sreće da smo svi pjesnici, 
tad' za mržnju niko ne bi znao. 
Cijelim svijetom vladala bi ljubav, 
pa pakao ne bi postojao. 

Planeta bi tada raj postala, 
živjeli bi bez mržnje i zlobe.
Samo kad bi svi pjesnici bili  
samo kad bi jednom došli tobe.

Jer pjesnici za mržnju ne znaju,
oni vole i dublje i jače.
To su oni što lagat ne znaju,
pjesnik stvara dok mu srce plače.

Kamo sreće da smo svi pjesnici,
to su ljudi posebnoga soja.
Svi bi onda puno bolji bili
i vremena tad' bi došla bolja.

Ne bi bilo tad' mržnje i laži.
Ne bi zloba ispod maske bila.
Tad ' bi život im'o svoje dražI.
Prava sreća lica ozarila.

Jer je samo duša pjesnikova,
umivena hiljadama suza.
Samo pjesnik od srca sve daje,
u nevolji svakom ruku pruža.

DOZVOLI MI

Dozvoli mi, jutrom da te budim,

svojom kosom milujem ti grudi.
Dozvoli mi da te nježno gledam,
nikad više, nikom da te ne dam.

Dozvoli mi, da te strasno ljubim
i prstima prolazim kroz kosu.
Dozvoli mi, da uz tebe budem
i u sreći, tuzi i ponosu.

Dozvoli mi  dragulj da mi budeš,
što će sjati u očima mojim,
i imenom tvojim da se kunem,
tvoja vila zaštitnica budem.

Dozvoli mi, prezime da ti nosim
i nektarom sa usana hranim.
Naslijednika ja tebi da rodim
i od svih nedaća da branim.

Dozvoli mi, ja da budem tvoja,
u svom srcu ime ti napišem,
jedina je to sad želja moja.
Vazduh ovaj ja zbog tebe dišem.

RASTANAK

Ne traži da osjećaje u riječi pretvorim,

niti da ti priznam koliko te volim.
Ne pitaj me čemu ova pjesma sada,
ni zašto se srce još uvijek tebi nada.

Ne govori više sad' riječ daj tišini,
neka ona kaže što mi nismo stigli.
Nek' usne zanijeme i tvoje i moje
dok nam srca zadnje otkucaje broje.

Stegni mi ruku , stegni je jače,
dodir tvoje kože snagu meni vraća.
Na dlanu tvom ostavljam znoj i suze svoje,
znam da svaka ljubav bolom se plaća.

Odlazim od tebe, čas rastanka kuca,
snage za oproštaj sa tobom ja nemam.
Bio si i ostao čuvar mojih snova,
moje priviđenje, moja slatka trema.

Vildana Viki Stanišić rođena je 25. juna 1971. god. u Mostaru gdje je završila Gimnaziju i živjela do početka ratnih dejstava u BiH. Tada odlazi sa porodicom u Kraljevo . Godine 2005. vraća se u Bosnu , tačnije u Srebrenicu gdje završava kurs novinarstva i počinje  da radi u Udruženju " Prijatelji Srebrenice ", na radnom mjestu spiker /novinar . Talenat za pisanje pokazala je još u ranom djetinstvu tako da su se njeni literalni radovi uvijek isticali kroz cjelo školovanje , ali tek nakon što je 2007. god . njena priča " Između dva brata " proglašena najljepšom pričom godine odlučuje da se profesionalno počne baviti pisanjem . Trenutno u rukopisu ima pet zbirki pjesama i jedan roman , ali zbog nedostatka finansija nije u mogućnosti da štampa svoja samostalna djela . Tako da je objavljivala samo pojedinačne radove , ali i to je bilo dovoljno da njen talenat za pisanje dođe do izražaja i da Vildana uđe u krug najboljih pisaca Republike Srpske , a njeni radovi budu zastupljeni u Zborniku pjesama istih . Takođe pisala je za razne časopise i objavljivala svoju poeziju u raznim radio i tv emisijama .Pored pisanja poezije i proze bavi se pisanjem scenarija i tekstova pjesama za estradne umjetnike , a okušala se i u režiji . Od 2007 do 2010 godine vodila je dramsku sekciju u KUD-u "Vaso Jovanović " Srebrenica 06.12. 2010. god. Na njenu incijativu u Srebrenici je osnovano Udruženje umijetnika " ART CLUB " čiji je ona prvi predsjednik. Član je Kluba književnika "Birač" iz Vlasenice i aktivni učesnik svih kulturno - umjetničkih dešavanja regije Srebrenica. Vildana je udovica, majka troje djece. Od 2012.god. živi u Žepču, ali su veze sa Srebrenicom ostale neraskidive i dalje se u svim svojim izjavama za javnost predstavlja kao književnica iz Srebrenice i kaže da će sa jednom sigurno vratiti u Srebrenicu. Jer, kako nam reče ova umjetnica inače rođena mostarka :" Mostar nosim u svom srcu, ali je moje srce yauvijek ostalo u Srebrenici. "Dom je tamo gde je srce"

Srebrenica