 |
| Radmilo Radovanovic, Mrkonjic Grad |
CVIJET SLOMLJENI
Bolujem blijed u
tami punoj grijeha
Zalutao u ovaj
grad bez radosti
Misli me progone
čudne i ružne
Ti negdje
(ne)čitaš moje stihove
Lebdiš nada mnom
kao sjen
Pomalo
ucvijeljena u toj pustinji beskraja
Sad pred mojim
očima jedan cvijet sveo
Sunce obnavlja
svoj uobičajeni hod
I bez snoviđenja
stiže te san
Dva lijepa oka
dva zračna gase se
Ti si ogledalo
moje mašte
A ja čekam
Nešto što se
nikada neće desiti
Sve ove pjesme
radosti
U kojima stojiš
na Olimpu
Prenio sam u tugu
i strasni zov
Miris tvoje ploti
zamrzo u srcu
Tebi ne mogu
Sad zvoni u ušima
Duša razmahana
širi se u meni
Završilo se sve
tužno
Među nama samo
Cvijet slomljeni
stoji
3. mart 2011.
POTRAŽI ME
Potraži me u
Mrkome Gradu
Ozari me svojim
sjajem
Probudi me iz
tišine
Beskonačne
pomrčine
Pojavi se sa
zviždukom
Sa riječima
glasićem umiljatim
Utisni mi
uspomenu
Neka pukne kamen
srce
Sjeti me se i
zastani
Umoran sam od
buđenja koga nema
Strapnja ova
uspinje se u dodiru i prolazu
Glas se stiša
utišava
Potraži me u
tišini
U predgražu nikad
više
U toj pjesmi što
te pjeva
U svjetlosti
iznad palmi
Dok se mladost
meni vraća
Nek me snenog
drži nada
Predajem se sada
sjeti
Zaborav se opet
rađa
Potraži me krv
tuguje
Na tom putu što
leprša
Osmijehni se
obraduj me
3. mart 2011.
DOĐI U ELISEJ
Sanjam da dođeš u
moj Elisej
Tu zemlju daleko
na zapadu
S druge strane
Okeana
S ovu stranu
Balkane
Tu u vječnom
blaženstvu borave
Ljubimci bogova
Ovdje u njoj nema
ni snijega ni kiše
Okean je stalno
osviježava vlažnim lahorima
Ovo je boravište
pravednika
Ovo je ostrvo
blaženih
Dok smjene
smrtnika odlaze u Had
Na ostrvu
blaženih tri puta rađa voće
Ovdje rastu i
plamte zlatni cvjetovi
Neki na stablima
a neki na vodi
To su polja
crvenih ruža i zlatnih narova
Na kojima lebde
oblaci tamjana
Moji pravednici
takmiče se u bacanju diska
Utrkuju se u
kolima i vesele se uz zvuke kitere
Pod posebnim
suncem uživaju vječitu sreću
S junacima i
pjesnicima orfejski pjevaju
Svoje pjesme
Znam da ćeš
jednoga dana
Doći na moje
Ostrvo Blaženih
Tu u Eliseju u vječnom blaženstvu
Ostarićemo skupa
2. mart 2011.
NE PIŠI MI
Zaboravljene
stihove napisane tebi
U jednom trenutku
naše stvarnosti
Sada izvlačim i
ponovo uljepšavam
Otvori svoj
balkon otvori srce iznova
Preko onog žutog
brijega
Blista još sunce
treperavo
I nosi uspomenu
Koja teče kao
riječni vali
Onaj dodir
poljupca
Dodir trepavica
Stisak na klupi u
parku
Taj čin lijep i
čio
Zvijezdo moja ona
zvijezdo od kamena
U sebi te i sad
nosim
Ruke su mi
raširene
A ti kažeš
Na pragu je duše
moje
Neko drugi
I nikada usne
tvoje
Strasno neće
ljubit ništa moje
U strahu sam
Ne piši mi
Sklapam oči
svijet je loman
Zauvijek su
porušene
One kule stare
kule
Nekog našeg
Vavilona
Ljubav onu odnio
je šum vremena
I ti i On.
2.mart 2011.
TVOJE IME
Sjetih se tvoga
lica nakon toliko godina
Prolaziš mojim
bićem kroz niz nejasnih slika
Te slike ne
zaboravljam
Tvoj lik lebdi i
ostaje u ogledalima
Ostaje u stihu
koji će još da potraje
Vodiš me još onim
lavirintom koraka
Kroz tajni ključ
svoga života
Opet vidim
raskošni zalazak sunca iznad Mogorjela
Niti te
svjetlosti prolaze nadom sjećanja
Sad zamišljen
vjerujem u svoju besmrtnost
Sve sam bolesti
prebolovao
Ni jedna žena
poslije tebe nije
Tako kružila
mojom krvi
Tvoj dom tvoja
ulica danas
U nekom dalekom
gradu
Strogo je
zabranjen mojim očima
Ali ja ću ipak u
svome stihu
Vidjeti obale
tvoje Itake
U toj vodi
prepoznaću tebe
U toj tajni i
stvarnosti
Sačuvaću samo
tvoje ime
U ovoj
zabludjeloj noći
Tvoj lik
03.mart 2011.
Radmilo V.
Radovanović
No comments:
Post a Comment