POEZIJA - BRANCHI DOX

IZABRANE PJESME - BRANCHI DOX

Statua

Statua jedna,tugom izvajana,

opkoljena tamom čeka zore cik.

Ječi kroz noć njen nijemi krik,

liniju života brisala bi s' dlana.

Gledam,na čelu joj bora duboka,

po mermernom licu čemer se hvata,

omča se steže oko golog vrata,

zablista suza u tami oka.

Molitva srca kroz vene joj se gubi,

zaleđenu krv bi u život da vrati,

podsmjeh gorak u stopu je prati.

U mrtve usne zariše se zubi.

A vajar,uživajući u svojih ruku djelu

(ima i u čemu,unikat stvori),

vukući statuu u susret zori

ureza novu boru joj na čelu.

 

ŽIGOSAN(I)
(Mom malom drugaru Vikiju)

 
Slijepi kod očiju
gledaju te
ćute
Površnost
u sljepoočnicama im bije
spremna
da prije ili kasnije
kroz vene
otrov im pokrene
i saspe ga tebi u lice
a ti ćeš
cvrkutom
nedužne a ranjene ptice
dejstvo otrova ublažiti
i pozražiti
žbun trnovit
da te od otrova
dodatnog
ubitačnog
skrije
bodljama upije
krv svježu iz starih rana
rastrzana
žaliće duša
što niko od njih
svojih na svome
ne umije,ne može
da zagrebe ti ispod kože
da vidi da krv
iste nam je boje
da tvoje
njihovo
moje srce
jednako kuca
da pod teretom istim
kicma nam puca
i svjetluca u zenicama
tuga neka
daleka
a svima bliska
pritiska grudi
ljudskost da probudi
sahranjenu odavno.

Tako isti
a drugačiji od nas
prokuneš li nekad čas
kad...

Tiho...što tiše...

Što gledate me tako čudno,

gospodaru?

Drhtite li to od straha 

ili nevjerice

zatečeni riješenošću mojom

da od gospodara

u slugu vas preobrazim?

Mogu to!

Znate da mogu.

Znate i da hoću.

Evo već gluva sam,

nijema,slijepa

za svaki pokušaj vaš

da krv mi uzburkate.

Ne cvilite!

Za milost ne molite!

Svejedno cu kroz krv vašu

da zagazim.

I dje vam je sad ona vatra

na kojoj ste me bez milosti pekli,

očajem se mojim ponosili,

suzama kitili?

Da,nije vam smetalo

što pora je svaka bolom odisala,

što sam zore mnoge 

mrtva dočekala.

Nije vam smetalo.

Mene ubijali ste

a ljubav štitili.

Sad,kad ja vas lešom zovem

(i oduzimam vam moć

da vladate razumom mojim

dok pred vama,ponozno,

na koljena padam)

sad ĆUTITE!

Ćutite!

I kucajte tiho...

Što tiše...

Da ne čujem Vas.

Da ne čujem sebe.

Nit vapaj duše

da još mu se nadam.

Kad život karte otvori...

Odlučno,

stopalima bosim,

(čizme mi sazuše odavno)

po oštrici noža koračam...

Rane istinom premazane

u riznicu duše slažem.

Jauče srce.

Sa svakim korakom novim

sve više u zebnju tone...

Ostajem neumoljiva...

A i šta da mu kažem?

Znam da,

zaglavljeno izmedju nade i zebnje

kao izmedju vatre dvije

od kojih svaka na svoj način prži

do srži same,

za otkucaje se bori.

Ne hrabrim ga.

Nemam čime.

I nada zna da ustukne

kad život karte otvori.

Koračam...

Nož ni ne gledam više!

Znam suđen mi je,

s tim mirim se.

Pogled ka nebu uprt siječe suza

duhom molitve.

Nastavljam...U susret sudbini...

Neka druga svjetlost...

Moja su ledja pod teretom tvojim
već dovoljno savijena
i svaki dodatni gram
koji na njih staviš
od olova je teži.
Svaka mi zora rukom tvojom
u sivo obojena,
svako svitanje
nova kap gorčine
obeleži.

Svaka mi riječ upućena tebi
zebnjom završava,
svaki pogled u pravcu tvom
na pola puta oborim.
Svaki osmjeh
pokusaj je samo
da stvarnost obmanem,
a znam-
nema osmjeha dovoljno jakog
da ponor premostim.

A ipak...ne tonem više!

Nema tog sivila
ni te gorčine
koji me sada mogu
vući prema dnu!
Neka druga svjetlost
put mi obasjava...
A ti ? Sve te manje ima
iako si tu!