Ibro Džananović-Narodni Biseri
SUTRA JE BAJRAM
Te godine Kurban bajram bijaše nekako s kraja proljeća. Kad je Bosna sva u svečanim haljinama, svatovskim i svadbenim, jer beharje i cvjetovi, preko pčela svatova i kumova vjetrova, vode ljubav; oprašuju se i vole, radjaju se, zriju i opadaju, bez dodirivanja. Kao nagovještaj, mali ali koristan, da je Univerzalna ljubav svemoguća. U to doba, kad se nebo nad njom nakon ogledanja u bistrim jezerima vraćalo sebi još ljepše i svijetlije.
Osjećaji predbajramskih večeri su neizrecivi, neopisivi...To je nenaslikana slika, negdje u insanu, u duši, što se širi, pa se počesto osjećaj miješa s osjećajima svojevrsne katarze, ljudi bi da polete...Samo se o tom nikom ne priča, to se s lica kruni i sipi u blage bosanske povjetarce što nose k'o darove nebu svom. Oni koji znaju, znaju da se najviše čuje kad derviši šute, najviše vidi kad je najgušća tama, najviše voli kad do smrti boli.
Oni koji znaju da su u prolazu, ne prolaze uzalud, oni koji ne znaju, ne ostaje ih nigdje.
Kontakt čovjeka i prirode, šarenilo, raznobojnost zvukova, običaji i način iskazivanja zahvale Tvorcu ne traže pravila već čisto srce, ne okrvavljene ruke i po koju suzu. U suzama je nadčovječanska snaga, bistrina neba, pramajka pramajke kapljice što život na zemlju spusti.
Drhtureći plamičak svijeće lojanice bacao je svjetlost koja je plesala po sobičku. U jednom čošku, na 'zlatnoj slami', spavalo je troje djece. Domaćin bijaše tek pristigao s napornog nadničenja i tekla je, uobičajena, sumorna sirotinjska priča, presjecana molitvom, nadom, zahvalom, i neskrivenom suzom iz oka Fatminom. Mehdan je motao cigaretu, blago podrhtavajući, spremao se da joj saopšti odluku nakon koje će za oboje nastupiti besana noć. A sutra je Kurban bajram.
- Znaš Fatma, onda je zastao i prigušeno da ne budi dječicu zajecao, odlučio sam da sutra inšallah zakoljem našu Šarenku. Zavladao je tajac, praćen grčem u grlu Mehdanovom i suzom koja se skotrljala niz Fatmino lice.
- Ne mogu više, nastavio je on, evo i treći bajram za redom a samo kuća sirotih Dedića ne kolje kurban. Ne mogu da podnesem sprdanje pojedinih s našim imenom, s imenima mojih i tvojih rahmetlija, ipak smo mi nekad bili jedni po jedni. - Znam šta ćeš reći; od čega ovu dječicu nahraniti? To je i moje pitanje, ali ovdje se radi o čitavom plemenu i o živima i o mrtvima. Pa i o onima što ih krijemo od sebe samih. -Radiću, proljeće je, posla je sve više, Allah je milostiv-završi Mehdan svoj gorki monolog.
Fatma ne reče ništa, sem tragova suza po čistim obrazima i molitve u sebi i nemade druge mogučnosti.
-Zbilja, ko je stvarniju u ovom prividu, čovjek kog za čas otpušu vjetrovi i pokriju trave il' stijena sa znakom koja vjekovima odolijeva. U kojoj možda postoji odgovor na koji mi još nismo spremni. Nepodnošljive su istine a svi ih tražimo. O, ironijo i mog doba!
Kad ih je umor savladao polegoše na slamu pored djece. Bijaše duboko iza ponoći. Napolju se oglasiše seoski kerovi, zalaja i njihov Šarov na lancu ispred kuće. Znak da se neka zvjerka približila selu. Zvjerke, naročito vukovi kad pođu u lov i kad im se prepriječe vatre ili psi imaju i respekta i straha. Ljudi, kad pođu u lov na ljude nemaju straha, čak ni od Boga. To što ga pominju dodaje crnilo na njihovu tamnu dušu i kapa u krvavu ironiju.
Kad je bio siguran da su pred zoru pospali najstariji R koji je čuo čitavu priču polako puzeći napusti sobu. Izašao je napolje i zagrlio Šarova, stavljajući mu prst na njušku, kao opomenu da ne laje. Pseto ga je po svoj prilici razumjelo. Odluka je pala tokom slušanja priče, on ne da Šarenku, ne da da je zakolju i nose komade mesa (kurbane) po tuđim kućama, on je volio Šarenku, pričao s njom, vodio je na najsočnije livade...
Bitno je da ujutro i preko dana nije tu sledeći dan je već kasno. Znao je da mora požuriti. Šarova ne smije povesti jer on je čuvar kuće, morat će sa Šarenkom što brže da pređe rijeku, a za to mu je potrebno oko jedan sat (čas) hoda. Kroz pustu planinsku noć išli su dječak i krava. Nije se plašio, mada mu je od povremenih krikova noćnih ptica i urlika zvijeri s planine kosa kretala na gore. Strah da će zaklati njegovu Šarenku ga je još više ledio. Prošli su seosko groblje, još malo pa će kraj "Kamenih svatova".
Po narodnom vjerovanju i predanju u davna vremena mati prokune mladu i na tom mjestu okameniše se svatovi. U sredini groblja od kamena je bilo isklesano žensko poprsje. Uokolo su ležali ogromni pravugaoni kamenovi na kojima bijahu konji, strijele, sablje, ljudske ruke i sunce.
Već tad je znao, već tad je sanjao da su tu njegovi preci. Da je to Bogumilsko groblje o kom niko nije htio ili nije smio pričati. Puno vremena je već proveo na tom groblju, jednom prilikom spržio je obje ruke dok je spašavao male ptiče koji su pištali u zapaljenoj smreci. Požar je izazvao njegov amidžić koji je u podnožju groblja čuvao stado. On se stalno zanimao i propitivao starije, koji su ga čudno gledali, odmahivali rukom i odlazili tvrdeći da su to okamenjeni svatovi.
Dječak je mnogo propatio kroz snove, a roditelji su krili njegovu mahanu po kojoj je često, umjesto na slami, osvitao u džerizu*, u kom su oni predhodnu veče uzimali abdest*, koji i služi u te namjene.
Jednom se pobunio, kad su ga, u sjedećm položaju, rasplakanog, roditelji dozvali sebi, probudili. Više ga nisu dirali. Otac je, čak šta više, išao nekom prilikom čuvenom hodži koji je imao stare knjige i koji je samo odmahnuo glavom. Što je bio znak da ne želi ništa reći.
Ovaj put nema zadržavanja, žurio je vukući Šarenkin konop u svojim rukama. Još malo pa će izaći na brdo. S one strane, niz okomite nizine, su seoska polja na čijem dnu je i polje Ćelija, koje već vjekovima nosi isto ime. Kad siđu niz polja čeka ih šuma i stijene, pa tek tad rijeka.
Smirivanje noćnih zvukova, prvi nagovještaj praskozorja. Počinje li to život rađanjem sunca i umiranjem zvijzda ili je slika zastala u vremenu i blještavilu kosmosa, izložena na rubu Apsolutnog, namignula samoj sebi, na čijoj trepavici osta odraz rascvjetanih aleja, po kojim će leptiri još podugo nanositi nebesku prašinu, iz koje ćemo nicati i boriti se da porastemo. Te riječi pod znakom pitanja i bezbroj drugih pitanja otkrit će dječak na ostatcima zaboravljenog plemena. Za svako otkriće uslijedit će kazna, očaj, bol...po kom će nevidljiva ruka svojim dodirom prelaziti. Da izdrži do sledećeg ponora u sebi i oko sebe.
Zora već, kad su prilazili rijeci, nagovjesti bajramski dan. Rijeka Zeleni jadar je na tom mjestu bila razlivena po usjeklini, a u jednom djelu nalazila se i seoska vodenica-mlin. Postojala je i drvena ćuprija koja je služia kad voda nadođe, kad zapjeni, i kad nosi i odnosi sve pred sobom.
Stigoše do vode. Dječak pusti povodac i sjede, blago podrhtavajući od jutarnje studeni. Šarenka je prionula na sočnu travu, uz obalu. Mlin je tutnjio što je bio znak da je mlinar tu. Stari mlinar s dugom sjedom bradom nije imao nikog, nit' je iko znao ko je on, zapravo, i odakle je. Živio je od onog što mu narod donese i pošteno mljeo najsitnije brašno. Stariji su pričali da ima preko sto godina i da rijetko šta kaže, a kom kaže tom se cijela kuća nasmiješi. Svi su znali da je pobožan, ali ga nikad niko nije vidio ni na kakvom skupu pa ni u džamiji. U vodenici je imao pustekiju* i tespih, mještani su se kleli kad bi se zatekli pred mrak da pustekija i tespih svjetlucaju-da su fluroscentni.
Starac se iznenada pojavi na vratima pređe do dječka i bez riječi ga uvede u vodenicu. Založio je vatru na ognjištu i pristavio limenku za čaj, nađe se i komad sira zajedno s pogačom. Kad se malo pribrao, ugrijao i došao sebi dječak reče da mora požuriti da pređe rijeku jer će ga sigurno tražiti. Ako povedu i Šarova, uskoro će biti tu. Ja moram niz rijeku da im zametnem tragove.
Usporenim toplim glasom koji je grijao dječaka starac progovori: Znam ja dijete zašto si ti pobjegao sa Šarenkom, sigurno je nanijećena za kurbana jer danas je bajram: Bajrambaroćula momče, allahrazijola- odgovori dječak. Ne moraš nigdje jer stvari su se drugčije naslikale, zatim starac otvori vrata vodenice i pokaza rukom prema obali. Dječaku zaiskriše oči, ne zaplaka, ne zadrhta, učini mu se da naglo poraste, pored Šarenke mirno je brstio rogat ovan s bijelim runom skoro do zemlje. To sam ja odgajio, našao u planini kao jagnje koje se odmetnulo od nečijeg stada, raspitivao sam se, ali mi nikad niko ne reče da je njegovo.
Dječak od uzbuđenja, radosti i neke neobjašnjive sumnje da starac ne govori sve kako jes' ne reče ništa. Samo mu steže ruku i poljubi je najnevinijim poljupcem.
Starac reče: Šarenka zna put, nju ispred sebe a ovna priveži za rogove pa polako, ne boj se, neće se on otimati. Kad su izašli iz stjenjara začu se lavež Šarova iza kog je trčao njegov otac i amidža Šahman. Prizor koji su ugledali okamenio ih je, do sela niko ni riječ nije progovorio.
Dječak reče ocu da radoznalom selu prenese da je mlinar poklonio ovna i halalio. Tako i bi. Dječak je popodne pun radosti raznostio kurbane: Kabulosum-halalosum, bajram baroćola-allah razijola.
Kako svugdje ima škrtica tako ih je i u tom selu bilo. Prvo je neki Kerlić primjetio da se kurbani razlikuju od ostalih. Zatim još u dvije kuće. Nekoliko njih se sutradan klelo da su kurbani jednostavno isparili. Krenuše ružne priče...Uz koje najbolje ide strašna oluja i grad koji te godine stuče ljetinu.
U jednoj od tih kuća rodi se žensko dijete koje će, na neki neobjašnjiv način, ''podivljati'' i sav život u planini provesti. I današnji narod, u tom zabačenom kraju, zna za Zejninu pećinu. U jednoj će mladić kad bude stasao za ženidbu naglavačke upasti u ogromni kazan u kom se kuhalo sukno. U sledećim naletima selo će ponovo biti sravnjeno sa zemljom. Samo će amidža, kad se vrati iz francuske jedinice s dalekog fronta prepoznati pletenice svoje žene, biće to jedini grob u ta doba. Ali, doći će reprize.
Dječaka su čekali ružičasti putevi od njegove krvi. U osmoj godini sjevnuće oštar šljivovac, ali nogu će mu nekako spasiti. U devetoj će ga spržiti proključala voda... Zatim slede bliski susreti sa smrću, svojevrsne pripreme za nove ratove. Rat u njemu i oko njeg, jer nešto će ga stalno kositi, ali će on odnekud, uvijek, ispočetka nicati.
*Džeriz: (mada ima i drugih tumačenja, nard tog doba i u tom kraju tako je imenovao mjesto za pranje.
*Abdest: pranje određenih dijelova tijela prije molitve
* Pustekija: Ovčija koža za obavljanje molitve-klanjanje
* Tespih: Borojanica koja ima 33. zrna
Ibro Džani-Narodni Biseri
No comments:
Post a Comment